beats by dre cheap

TAČKE

U neka doba čovjeku zna pasti na pamet milion suvislih misli. Sjati se tu koječega i čovjek opčinjen potrebom za umnim radom primoran je uzet papir u ruke kako bi filozofske primjese sveo u jednu tačku. Nema mu druge, jer u suprotnom naprosto bi prepuko od tuge. Tačke su veoma bitne stvarčice, zato se sa tačkama ne valja igrat. Ko se sa tačkama igra, taj od tačaka nastrada.

 

Slično se dešava i meni kada u datome momentu sklopim kapke. Tad mi se pred očima zna stvoriti toliko šarenih tačkica da ne znam šta bih sa njima činio. Vržljave su, titrave, čovjeka naprosto svojom igrarijom namame k sebi. Čine se nestvarne, neka vrsta sna, fantazma.

 

Ne dešava se svaki dan da čovjek vidi tačku. Eh, kad bi to tako bilo svako malo bi se izmislila poneka topla voda. Vidjeti tačkicu je vrsta božijega dara i samo rijetki uspjevaju doprijeti do nje. Ali treba znati vladati tačkama? Nije to lako. Naprimjer, ja, čim vidim tačku umirim se i čekam je da mi dođe nadohvat ruke. Pravim se nevješt i nezainteresovan, glumatam da ne znam o čemu se tu radi. Ukipim se i ne trepćem. Neko bi rekao: ''Eno ga, kontemplira!''

 

Kontemplirajući tako, dam sebi za pravo i da zahrčem. Hrčem li hrčem, a tačke se jate i jate, oko glave moje, kao jato malenih kolibrića. I taman kad pomisle da sam upao u stanje nirvane ja ti ga učinim – hop! sklopim šaku, zgrabim prvu tačku koja mi ruke padne i ne puštam je. Jeste da se tačka odupire, al' odupirem se i ja.

 

''Tačkice sad si moja i da me moliš pustio te ne bih'',  kažem ti ja njoj.

 

Bitka je to, nije jednostavno. Nikad ne znaš kako će se borba svršit. Eh, ne do bog da se tačkica rasparča, desio bi se kuršlus. Ne bi ostala ni tačkica na tačkici. Ali treba biti junac i to tvrdoglavi junac, pa zajuniti i ne dati tačkici da diše. Umoriti je, suzbiti, ovladati tačkicom, i na kraju od tačkicaste tačkice stvoriti misao. To može samo rasni junac.

 

Misli, kao i sve ono oko misli, od samih su tačaka sačinjene. Osim tačkica ništa ne postoji. Možda bi neko želio da opovrgne ovo učenije, al tako ti je to, bracane. Od istine se pobjeći ne može.

 

Ljudi kad žele da pobjegnu od svega ne bi ništa drugo no da se pretvore u tačku i da se sakriju međ milion sitnih tačkica.

 

''Eh, moj prijatelju'', reče mi jedan čovjek od imena i znanja, ''Šta bih dao da sam tačka. Kad bih tačka bio svijet držao bih svijet u šaci!'' A ja ni da beknem, povjerovah mu iz prve. Jer malena tačkica u rukama velikoga uma može čuda da stvori. '

 

''A šta je sa zarezima'', zapitao bi se neko? ''Može li se bez zareza? Gdje je njima u ovom tamnom vilajetu mjesto?''

 

E o njima ćemo u neko drugo nedoba.

B(r)LOG
http://erni.blogger.ba
10/01/2012 08:14