Kućni ljubimci
Volimo da držimo kućne ljubimce. Prvo smo uzgajali pse rata - sada smo prešli na džukele mira!
 |
Otvori blog |  |
aforizmi, satira, komentari, kolumne - SMIJEŠ DA SE SMIJEŠ autor: Ernest Bučinski
Volimo da držimo kućne ljubimce. Prvo smo uzgajali pse rata - sada smo prešli na džukele mira!
Da smo znali dokle ćemo dogurati ne bio ni gurali!
Ne znam zašto smo se gurali da ovdje doguramo?!
Dugo smo bili osrednji i čim smo se ugurali među prve odguraše nas među zadnje!
Dogurali bi mi i dublje u propast al nam je pamet bila plitka!
Guranje je bilo gurkavo - dok smo se gurali bilo je gur guzici!
Dok smo gurali nismo uopšte razmišljali - sad kad nigdje nedogurasmo za razmišljanje imamo na pretek vremena
Gur-vamo gur-tamo i dogurasmo gur-ni tamo gur-ni vamo!
Poslije gurkaranja nema kajanja!
Gurnuše nam ga braća bratski - ajd te nam ga sad bratski i izvadite!
Nije pošteno da nas gurate po stoti put a njih niste niti jednom pogurali - 'ajde da zamjenimo mjesta pa ga gurnite njima ili više i nemojte gurati već izgurajte neko vrijeme bez guranja!
Gurkanje je bilo slatko ali je trajalo kratko - a onda dođe seljačina i nastade totalna guračina.
Ne bi gurač polomio guralo da nije gurao ko sivonja!
Trpjeli smo mi i mnogo gore guranje sa boljim guračima al lošijeg gurača s tako dobrim apetitom za guranje nevidjesmo!
On kad gura gura do besvjesti zato i jesmo u nesvjesti od njegovoga guranja!
Dobar je on gurač samo mu se malo guralica pohabala od gurendisanja!
Latio se čovjek guranja pa bez guranja ne može - kao da ne zna da ko se guranja lati od guranja i nastrada!
Najnesrećniji čovjek u istoriji muškaraca bio je Adam.
Živio je šest dana u svijetu u kojem nije bilo niti jedne žene!
Prekršio bi on i sedmu božju zapovijed. Ali bio je impotentan!
Nismo mi od juče. Mi kao da smo iz Srednjeg vijeka.
U neka doba čovjeku zna pasti na pamet milion suvislih misli. Sjati se tu koječega i čovjek opčinjen potrebom za umnim radom primoran je uzet papir u ruke kako bi filozofske primjese sveo u jednu tačku. Nema mu druge, jer u suprotnom naprosto bi prepuko od tuge. Tačke su veoma bitne stvarčice, zato se sa tačkama ne valja igrat. Ko se sa tačkama igra, taj od tačaka nastrada.
Slično se dešava i meni kada u datome momentu sklopim kapke. Tad mi se pred očima zna stvoriti toliko šarenih tačkica da ne znam šta bih sa njima činio. Vržljave su, titrave, čovjeka naprosto svojom igrarijom namame k sebi. Čine se nestvarne, neka vrsta sna, fantazma.
Ne dešava se svaki dan da čovjek vidi tačku. Eh, kad bi to tako bilo svako malo bi se izmislila poneka topla voda. Vidjeti tačkicu je vrsta božijega dara i samo rijetki uspjevaju doprijeti do nje. Ali treba znati vladati tačkama? Nije to lako. Naprimjer, ja, čim vidim tačku umirim se i čekam je da mi dođe nadohvat ruke. Pravim se nevješt i nezainteresovan, glumatam da ne znam o čemu se tu radi. Ukipim se i ne trepćem. Neko bi rekao: ''Eno ga, kontemplira!''
Kontemplirajući tako, dam sebi za pravo i da zahrčem. Hrčem li hrčem, a tačke se jate i jate, oko glave moje, kao jato malenih kolibrića. I taman kad pomisle da sam upao u stanje nirvane ja ti ga učinim – hop! sklopim šaku, zgrabim prvu tačku koja mi ruke padne i ne puštam je. Jeste da se tačka odupire, al' odupirem se i ja.
''Tačkice sad si moja i da me moliš pustio te ne bih'', kažem ti ja njoj.
Bitka je to, nije jednostavno. Nikad ne znaš kako će se borba svršit. Eh, ne do bog da se tačkica rasparča, desio bi se kuršlus. Ne bi ostala ni tačkica na tačkici. Ali treba biti junac i to tvrdoglavi junac, pa zajuniti i ne dati tačkici da diše. Umoriti je, suzbiti, ovladati tačkicom, i na kraju od tačkicaste tačkice stvoriti misao. To može samo rasni junac.
Misli, kao i sve ono oko misli, od samih su tačaka sačinjene. Osim tačkica ništa ne postoji. Možda bi neko želio da opovrgne ovo učenije, al tako ti je to, bracane. Od istine se pobjeći ne može.
Ljudi kad žele da pobjegnu od svega ne bi ništa drugo no da se pretvore u tačku i da se sakriju međ milion sitnih tačkica.
''Eh, moj prijatelju'', reče mi jedan čovjek od imena i znanja, ''Šta bih dao da sam tačka. Kad bih tačka bio svijet držao bih svijet u šaci!'' A ja ni da beknem, povjerovah mu iz prve. Jer malena tačkica u rukama velikoga uma može čuda da stvori. '
''A šta je sa zarezima'', zapitao bi se neko? ''Može li se bez zareza? Gdje je njima u ovom tamnom vilajetu mjesto?''
E o njima ćemo u neko drugo nedoba.
SVI SMO MI BOŽIJA DJECA. SAMO ŠTO BOG NEKOME PLAĆA ALIMENTACIJU, A NEKOME UDARA PDV!»
PIŠE: Ernest Bučinski
U državi BiH nema niti jednog društvenog staleža za koji bi mogli čvrsto garantovati da nije otrovan najgorim oblikom nacionalizma, mržnjom i netrepeljivošću, šovinizmom i fašizmom. A ono što brine je da visoki politički i vjerski čelnici prednjače u širenju ove boleštine.
Politika i služenje bogu nikako ne bi trebalo da idu ruku pod ruku. Miješanje jedno sa drugim je neprihvatljivo. Pogotovo ne kod nas gdje ljudi baš i nisu naviknuti na svakodnevno služenje bogu, te se i ne razumiju mnogo u religiju. Ne tvrdim da treba biti zabranjeno upražnjavanje vjerovanja u božanstva, ali od politike religijske organizacije i njihovi radnici i upražnavatelji, tj. sveštenici i vjernici treba da budu na kilometre udaljeni.
Šta ima pravoslavni, islamski i katolički sveštenici da rade po Narodnim skupštinama kada su kojekakva politička imenovanja i donošenja na snagu tričavih zakona koji sa vjerom nemaju nikakve veze?! Zašto se moraju javne ustanove, škole, bolnice, opštine, pošte itd. zalijevati nekakvim svetim vodicama i kaditi presvetim mirisima božijim?! Zarad čega se to čini? U građanskom društvu, kakvo bi BiH trebalo da bude, javne ustanove nikako ne smiju biti svojatane od strane jednog naroda, a to se ovdje čini već dvadeset godina.
Govore da su u RS-u Hrvati i Bošnjaci ravnopravan narod. Možda bi i bio da sveštenička lica ne guraju svoje dugačke noseve tamo gdje im mjesto nije. Ako su ravnopravni zašto su u glavnoim gradu tog entiteta sve osnovne i srednje škole osveštane po pravoslavnim običajima i «zaštićene» jedino i samo svecima ove konfesije. Zar u njima nastavu pohađaju jedino djeca srpske narodnosti? A gdje su ostali? Gdje su Bošnjaci, Hrvati, Romi, Jevreji i da li će, ako se bude nastavilo ići ovim ćoravim putem, i oni dobiti neku školu da je osvještaju po svojim vjerskim običajima. Naravno da neće! Isti slučaj je i sa nemuslimanima u Federaciji BiH gdje vjerski fanatici ne dozvoljavaju djeci da za novu godinu od Djeda Mraza prime paketić, jer se radi o tobožnjem hrišćanskom djedu koji će ogadit vjeru islamsku!
Više od deset godina je prošlo otkad je po prvi put socijaldemokratija pobjedila u BiH i RS. Narodi u BiH nikada nisu bili združeniji u namjeri da slome nacionalizam i vjersku netrepeljivost. I naravno svi su bili uz Milu i miline. Bošnjaci koji žive u RS su bili za ovu opciju jer im je ona davala nadu da mogu živjeti u ovom entitetu opušteno kako ljudima dolikuje. Ko bi tada rekao da će reformista a sadašnji socijaldemokrata prerasti u krutog nacionalistu (ili bar tako želi da se predstavi). Poslije deset godina aktivnog učešća na vrhu političke scene BiH i RS SNSD je političku platformu i retoriku gotovo identično preslikao od SDS-a. Da li se trebamo čuditi? Ne! Zašto? Zato što je SNSD jedino na taj način mogao da pridobije narod koji «predvodi» to jest Srbe, a to je manipulacija i nacionalistička retorika, mada su na početku djelovanja krenuli kao građanska stranka. Dakle, 20 godina se u državi Bosni i Hercegovini ništa promjenilo nije i vodi je ona ista politika koja je i napravila krizu devedesetih. Gdje je vodi? Vodi je u propast!
Ono što će doprinijeti da u propast odemo što prije jesu sveštena lica koja umjesto da šire ljubav nadolijevaju nacionalistički naboj na već preplanulu mržnju među narodima. Danas je predsjednikov najbolji prijatelj vladika Grigorije. I neka je, ali privatno. Šta ima da se grle i ljube ispred kamera. To je neumjesno, čak i nekulturno. Ljubav jednog prema drugome mogu širiti u nekim svojim privatnim odajama niko im je brani. Ali pitanje je da li je moguće da se jedan deklarisani solijaldemokrata zaista u tolikoj mjeri približio vjeri i bogu da svaki dan mora sa svojim ličnim vladikom da prozbori pokoju o Jahvi. Čisto sumnjam. Predsjednik ustvari želi da pokaže narodu na najeksplicitniji način, kako upražnjavajući vjeru i izjednačavajući svoj nivo s nivoom vladike, on nije tamo neka babaroga već moralan čovjek prepun manira.
Svešenici se iako znaju o čemu je riječ ne odriču svoga učešća u političkoj igranci. Čak su aktivno uključeni u politička zbivanja kao da nisu prestavnici religija nego čelnici partija. Pojavljuju se u medijima i drže govorancija, najmanje od svega pominjući boga.
Bave se šou biznisom, drže kafane na svojim svetačkim parcelama. Zabranjuju Djeda Mrazeve i svetkovine koje odvajkada slavimo kako bi tobože dokazali privrženost svojoj vjeri. Svade Svete Nikole sa Svetim Ivanima, bahate se i šprdaju i sa svojom i tuđom tradicijom. Nije mi jasno kako narod sve to može da proguta! Valjda moraju nešto da gutaju kada im je hljeb postao sve nepristupačniji artikal.
Pa narode gutaj gluposti kad već hljeba nemaš! I obavezno šaljite svoju djecu na vjeronauku, jer vjera je najbolja hrana! A kada vam se dječica vrate s nastave nemojte se začuditi ako vas budu nagovarali koji broj na glasačkom listiću na sljedećim izborima da zaokružite. Uostalom, niste valjda očekivali da će vjeroučitelji da zaobiđu priču o božijim namjesnicima - poslanicima Mili, Zlaji, Neši, Gagiju, Bakiju, Sulji, i ostalim božijacima!
Ko se u nas vlasti dočepa - vlada dok ne krepa!
Riba smrdi od glave - jadnica nema noge!
Sve same djevice a himena ni za lijeka.
Ono što je u dječurlije pubertet u žena je PMS.
Šta je to evroazijsko sranje? To je kad na WC šolji kineske proizvodnje piše "Euro Standard"!
Bosna i Hercegovina je zemlja sa mnogo prirodnih ljepota i gomilom društvenih grozota.
